Navikli smo da nam dani počinju šoljicom kafe. Zahvaljujući njenom rasanjujućem dejstvu rokovi nam deluju manje uski, nagomilani dokumenti manje strašni, a obaveze manje opterećujuće. Zbog toga su pauze za kafu mnogima omiljeni deo radnog vremena. Ipak postoje poslovi uz koje nam je teško da zamislimo ispijanje kafe, barem u toku njihovog obavljanja. Jedan od takvih poslova je i tenis. Do sada smo dosta toga čuli o režimima ishrane koje upražnjavaju teniseri, pa iako zahvaljujući njihovim Instagram profilima znamo da često uživaju uz šoljicu jutarnje kafe, teško nam je da ih zamislimo kako prave predah od napornog seta uz espresso ili makijato.
Serena Vilijams je uradila upravo to.
Na otvaranju Hopman kupa 2015. ona je izgubila prvi set od Flavije Penete rezultatom 6:0. Tada je prišla ženi koja je obavljala ulogu glavnog sudije i uputila joj zahtev kakav nijedan teniser ranije nije izgovorio, niti ga je sudija kakvog sportskog događaju ikada čuo. Zatražila je da joj se na teren iznese šoljica espressa.
Zatečena gospođa je ovaj zahtev odobrila, Serena iskapila espresso i ponovo zauzela svoju stranu terena. U naredna dva seta izgubila je samo tri gema i tako svojoj reprezentaciji donela prvu pobedu. Kasnije je pomenutu šoljicu kafe u šali nazvala čudotvornom, dok ćemo mi otići korak dalje i svakoj šoljici kafe dodeliti tu sposobnost.

U engleskom jeziku postoji izraz „shoplifter“ za koji nemamo adekvatan prevod, ali se njegovo značenje odnosi na sitnog kriminalca koji krade po prodavnicama. Kako se ova naša priča dogodila baš u Engleskoj, mi ćemo u daljem tekstu koristiti pomenuti izraz. Naime, jedan shoplifter je 2012. ušetao u jednu mančestersku prodavnicu, na kasu stavio dve velike kese i radnicu učtivo zamolio da ih ispuni novcem i cigaretama. Nimalo čudna scena za jedan tako veliki grad. Ali ono što ovu priču izdvaja od ostalih je što je lopov svoju levu ruku držao u džepu kaputa, gde se navodno nalazio pištolj, dok je u desnoj ruci držao šolju kafe koju je nonšalantno pio dok se pljačka odvijala.

Za kraj smo ostavili jednu skoro zaboravljenu profesiju, danas zastupljenu isključivo u ruralnim predelima – čuvanje ovaca. U 15. veku stvari su se bitno razlikovale, pa je Kaldi, junak ove priče, bio tek jedan od mnogih čobanina iz Etiopije. Dok je jednog dana savesno obavljao svoj posao, primetio je iznenadnu promenu u ponašanju njegovih ovaca. One su počele više da skakuću, brže da se kreću, generalno postale su energičnije. Kaldi je pokušao da sazna otkud ova promena. Prateći svoje ovce naišao je na žbunje sa crvenim, bobičastim, plodovima sa kojeg su ovce jele.
Radoznali Kaldi je i sam zagrizao bobice. Ubrzo je kod sebe primetio porast energije i povećanu budnost. Džepove je ispunio plodovima i istog dana svoje otkriće podelio sa sebi najbližima. Vest o ovoj čudotvornoj biljci se polako širila, uz ime koje je dobila po Kaldijevom rodnom mestu, selu po imenu Kafa.